Ružica Ljubičić
Drevni Egipat, jedna od najstarijih i tehnološki najnaprednijih civilizacija, dao je svijetu mnoge istaknute vladare, među kojima su faraoni i vojskovođe zauzimali središnje mjesto. Ipak, iznimno je važno prepoznati i egipatske vladarice koje su se isticale svojom mudrošću, pronicljivošću i vještinama upravljanja. Među njima se posebno ističu Hatšepsut, Nefertiti i Kleopatra. Unatoč njihovoj izrazitoj inteligenciji, snalažljivosti i utjecaju, povijest ih je svodila na stereotipe ljepotica. Unatoč njihovim velikim postignućima, povijesni i kulturni diskurs često ih svodi na stereotipe zavodnica, umanjujući time njihov stvarni doprinos oblikovanju egipatske povijesti (Sabbahay, 2013.; Troy, 2003.; Abott, 2005,).
Ovaj pojednostavljeni prikaz, ukorijenjen u patrijarhalnim interpretacijama, reflektira zapadnjačku kulturnu percepciju koja je stoljećima pridavala veću pozornost njihovom izgledu i navodnim ljubavnim aferama, nego njihovim političkim intervencijama. Patrijarhalne interpretacije, proizašle iz dominacije muškog pogleda na povijest, imaju tendenciju da marginaliziraju doprinose žena, fokusirajući se na aspekte koji odgovaraju stereotipnim ulogama žena u društvu. Zapadnjačka kulturna percepcija, koja je često obilježena kolonijalnim i imperijalnim pristupom, dodatno je produbila ove stereotipe, stavljajući naglasak na površinske karakteristike poput vanjskog izgleda.[1]
Svrha ovog teksta je analizirati kulturološke portrete egipatskih vladarica Nefertiti i Kleopatre, s posebnim naglaskom na njihove društvene, ekonomske i političke aktivnosti, te na njihove intervencije koje su doprinijele prosperitetu Egipta. Ključno pitanje jest kako možemo promatrati ove vladarice iz perspektive njihovih stvarnih postignuća, a ne kroz prizmu stereotipa koji su često prisutni u povijesnim pregledima. Jedan od glavnih izazova u ovom kontekstu je rekonstrukcija patrijarhalnih i senzacionalističkih narativa koji prevladavaju u literaturi i popularnoj kulturi, posebno kad je riječ o ženama. Stoga je presudno razmotriti tko oblikuje slike egipatskih vladarica i kako se ti sadržaji prenose kroz povijesne izvore, dugo nakon njihove smrti. Analiziramo tko ima interes da se kraljice jedne od najvećih civilizacija pamte prvenstveno kao žene čija su seksualnost i ljepota bile glavno sredstvo ostvarivanja njihovih ciljeva.
Kako rekonstruirati patrijarhalne narative?
Povijesni zapisi pokazuju da su mnogi poznati faraoni vladali u ranom razdoblju egipatske povijesti, dok su neki gotovo potpuno zaboravljeni. Neki su upravljali samo nekoliko godina, dok su drugi stupili na prijestolje kao mladići i zadržali vlast do starosti.
Žene su rijetko imale političko vodstvo u starom Egiptu, ali nekoliko njih je imalo značajan utjecaj na djelovanje faraona, bilo kao supruge ili majke. U tim slučajevima, žene su bile snaga iza prijestolja. Nekoliko žena su bile faraoni po vlastitom pravu (Redford, 1967.). U starom Egiptu, naziv za kraljicu bio je hemet-nesw, što znači supruga kralja, čime je jasno naglašena funkcija kraljice kroz njezinu vezu s kraljem. Njezina pozicija nije bila jednaka niti paralelna s položajem njezinog muža. Egipatski kralj imao je božansku funkciju; bio je inkarnacija boga Horusa na Zemlji, naslijedivši prijestolje od svog oca Osirisa. Iako je kraljica mogla biti u bliskom odnosu s božanstvima, nije se smatrala božanskom. Za razliku od kralja, egipatska kraljica nije imala božanski status među podanicima/cama niti veliku podršku od svećenstva koji su upravljali vjerskim ceremonijama (Sabbahay, 2013.; Troy, 2003.; Abott, 2005,).
Ova situacija se donekle promijenila u Novom Kraljevstvu (1550. – 1070. pr. Kr.), kada je uloga kraljice postala uže povezana s boginjama Tefnut i Hathor. Tefnut, božica vlage i reda, bila je simbol majčinske snage i zaštite, dok je Hathor, božica ljubavi, radosti i glazbe, bila prikazana kao zaštitnica žena i djece. Uloga kraljice u ovom periodu počinje se prepoznati kao „sveta“, a ona se sve više poistovjećuje s ovim božanstvima. Time kraljica dobiva više simboličkog značaja, iako još uvijek ne doseže božanski status kralja (Redford, 1967.). Uključivanje ovih božanskih atributa pojačalo je njezinu ulogu kao posrednice između ljudi i bogova, te je dodatno osnažilo njezin politički i društveni položaj.
Kraljica sunca – Nefertiti
Nefertiti, supruga faraona Amenhotepa IV. poznatog kao Akhenaten, živjela je u 14. stoljeću prije Krista, tijekom Amarnskog perioda (Pinch, 2002.). Njeno ime, koje se prevodi kao „Lijepa je došla“, oslikava njezinu ulogu kao jedne i najfascinantnijih figura drevnog Egipta. Knjiga Nefertiti: Egypt’s Sun Queen (1999.), autorice Joyce Tyldesley, pruža duboki uvid u složenost njezinog života, rasvjetljavajući njezin društveni, politički i vjerski utjecaj, te istražuje kako su historiografske i kulturne interpretacije oblikovale njezin lik kroz vrijeme. Iako je njezina prisutnost bila presudna u egipatskoj povijesti, pisani izvori koji dokumentiraju njezino podrijetlo, bračne veze, obiteljski život, političku poziciju i smrt su izuzetno ograničeni (Redford, 2001.).
Umjetnički prikazi i tekstualni fragmenti koje su sačuvali povjesničari nude dragocjene, ali često nejasne informacije, omogućujući raznovrsne interpretacije zbog nedostatka jasnih povijesnih zapisa. Kao rezultat toga, njena biografija prepuna je pretpostavki i nagađanja, dok su konkretni podaci o njenom životu i dalje oskudni. Danas je Nefertiti prepoznata kao jedan od suštinskih egipatskih kulturnih i umjetničkih simbola, što je u zanimljivom kontrastu s načinom na koji je ubrzo nakon svoje smrti bila izbrisana iz povijesti. Knjiga Aidana Dodsona Nefertiti, Queen and Pharaoh of Egypt: Her Life and Afterlife (2020.) otkriva nepoznate aspekte njezina života, prateći kako je njezin lik stekao globalnu prepoznatljivost nakon prvih pokušaja dešifriranja egipatskih hijeroglifa u 19. stoljeću. Unatoč naporima da se sjećanje na Nefertiti izbriše, suvremena arheologija je izvukla njeno ime iz zaborava, podsjećajući javnost na umjetničke djela i građevine iz doba njene vladavine (Dodson, 2020.).
Monoteistička reforma i rađanje ženske djece
Jedna od najvažnijih promjena koju je Akhenaten, uz nepokolebljivu potporu svoje supruge Nefertiti, uveo bila je vjerska reforma koja je u Egiptu uvela monoteizam. Ova reforma, kroz koju je Aten, sunčani disk, postao jedini priznati bog, označila je dramatičan prekid s dugogodišnjom praksom štovanja mnogobrojnih božanstava (Kemp, 2006.). Poznata kao Atenizam, ova promjena imala je dubok utjecaj na religijske, političke i kulturne aspekte egipatskog društva (Bierbrier, 1997.; Tyldesley, 1999.). Nefertiti nije bila samo podrška u ovoj religijskoj transformaciji, već je igrala ključnu ulogu u oblikovanju i promicanju Atenizma. Njezina prisutnost u vjerskim ceremonijama i umjetničkim prikazima tog doba naglašava njezinu središnju poziciju kao suverene partnerice u uspostavljanju novog religijskog poretka. Umjetnički prikazi Nefertiti i Akhenatena zajedno u ritualima simboliziraju njihov zajednički autoritet i vjersku moć, ističući njezinu aktivnu ulogu u državnim poslovima i vjerskim obredima (Tyldesley, 1999.).
Osim njezinog upliva u promjene vjerskih običaja, Nefertiti je imala dubok impakt na politički i kulturni život Egipta. Njezina prisutnost u umjetnosti, uključujući kultnu bistu kojA je postala ikona egipatske umjetnosti, odražava njezin visoki status i utjecaj. Njezina sposobnost da zadrži istaknutu poziciju tijekom perioda vjerskih i političkih reformi svjedoči o njezinim diplomatskim vještinama i snazi karaktera (Tyldesley, 1999.). Prema Tyldesley, historiografske interpretacije Nefertitine uloge varirale su kroz povijest. U nekim razdobljima, njen lik je bio glorificiran, dok je u drugim potpuno zanemaren. Ove promjenjive interpretacije ukazuju na to kako su društvene i političke promjene utjecale na percepciju Nefertitine uloge. Unatoč tragičnoj sudbini i naporima da se zaboravi njezino naslijeđe, suvremena arheologija uspjela je izvući njezino ime iz zaborava i pridati joj međunarodni značaj (Dodson, 2020.). Nefertiti ostaje simbol elegancije i moći, a njezin trag u egipatskoj civilizaciji nastavlja fascinirati istraživače/ce i povjesničare/ke, nudeći dragocjen uvid u kompleksnost egipatskog društva i kulture tog doba.
Unatoč svojoj visokoj poziciji i bliskom partnerstvu s faraonom Akhenatenom, Nefertiti se suočila sa značajnim izazovima koji su utjecali na njezinu povijesnu funkciju. Iako je bila veoma lijepa, talentirana, pametna i cijenjena vladarica, ipak nije uspjela ostvariti najvažniju patrijarhalnu misiju – rođenje muškog nasljednika. Rođenje sina je bilo neophodno u nastavku slavnih egipatskih dinastija. Povijesni izvori bilježe da je Nefertiti rodila šest kćeri s Akhenatenom, dok se pretpostavlja da je Tutankamon bio njezin posinak zbog nedostatka muškog potomstva. Prema nekim teorijama, egipatski faraoni često su imali više žena i konkubina, a Tutankamonova majka vjerojatno je bila među njima (Mirković, 2023.). U egipatskoj tradiciji, koja je strogo zahtijevala prijenos faraonske moći s oca na sina, nedostatak muškog potomstva predstavljao je ozbiljan problem (Lange, 2009: 65). Kako bi se osigurao kontinuitet vlasti, bilo je potrebno odabrati nasljednika koji dolazi iz reda zakonitih supruga koje su mogle osigurati muško potomstvo. Kao posljedica toga, njen doprinos često je bio umanjen, zbog toga što je tradicionalno egipatsko društvo pridavalo poseban značaj muškim nasljednicima kao ključnim faktorima stabilnosti i kontinuiteta vlasti.
Daljnja istraživanja mogla bi rasvijetliti kako su promjene u religijskoj i političkoj strukturi Egipta utjecale na društvenu dinamiku i žensku ulogu u tom periodu, kao i kako su te promjene oblikovale buduće povijesne narative o Nefertiti.
Kako je bista Nefertiti zasjenila njezin povijesni doprinos?
Godine 1912., njemački arheolozi otkrili su bistu egipatske vladarice Nefertiti, što je značajno promijenilo percepciju njezina izgleda i povijesnog značaja. Prije ovog otkrića, fizički izgled Nefertiti bio je obavijen velom misterije i spekulacija. Međutim, pronalazak ove biste u radionici Tutmozisa, dvorskog umjetnika faraona Akhenatena, omogućio je konačno otkrivanje njezine očaravajuće ljepote. Bista, izrađena oko 1345. godine prije nove ere u egipatskom gradu Amarna, visoka je 48 centimetara i izrađena je od grubog krečnjaka, ukrašena finim obojanim štukom. Ova bista brzo je postala ikona egipatske umjetnosti, simbol Berlinskog muzeja i emblem cijele njemačke nacije. No, fascinantna estetika ove biste nadmašila je Nefertitinu političku ulogu i značaj. Umjesto da se fokusiramo na složen kontekst njezina političkog i kulturnog djelovanja, arheološki nalazi i interpretacije često su se usredotočili na estetske i simboličke aspekte biste, marginalizirajući njezin stvarni politički angažman (Karić, 2019.). Nefertitina uloga kao suverenke, inovatorice u religijskim reformama i ključne figure u društvenim promjenama, zasjenjena je njenim vizualnim prikazom, koji je na kraju oblikovao modernu interpretaciju njezine povijesti. Ova distorzija u percepciji naglašava kako kulturni artefakti mogu oblikovati i često narušiti razumijevanje složenih povijesnih ličnosti. Ova fenomenološka promjena, ne samo da pokazuje način na koji ženske povijesne figure mogu biti reinterpretirane kroz kulturne i umjetničke prizme, već i kako takvi prikazi mogu ignorirati njihove složene političke i socio-ekonomske aktivnosti. Kroz detaljno razmatranje Nefertitine uloge, možemo bolje razumjeti kako kulturni i estetski naglasci utječu na naše razumijevanje prošlosti i utječu na interpretaciju povijesnih figura.
Kleopatra na presjeku političkih strategija i mitova o seksu
Kleopatra VII., posljednja monarhinja Ptolemejskog Egipta, predstavlja jednu od najistaknutijih i najkontroverznijih figura u povijesti. Njezino naslijeđe svijetli kroz složenost njezine uloge, prikazujući je istovremeno kao fatalnu zavodnicu i izvanrednu političku strateginju.
Michael Grant u svojoj knjizi Cleopatra (1972.) pruža duboko istražen i uravnotežen prikaz Kleopatrinog života i vladavine. Kao renomirani povjesničar i klasičar, Grant koristi različite izvore kako bi osvijetlio kompleksni prikaz Kleopatrinog odvažnog karaktera i njezinu moć. Posebnu pažnju posvećuje njezinim intimnim odnosima s rimskim vođama, poput Julija Cezara i Marka Antonija, koje smatra neophodnim za razumijevanje Kleopatrine strategije očuvanja i jačanja Egipta u vrijeme kada je Rim predstavljao sve veću prijetnju. Grant također istražuje mitove i legende koji su se razvili oko Kleopatre, uključujući njen imidž kao senzualne zavodnice i dekadentne vladarice. Rimljani su, prema Grantovim tvrdnjama, namjerno kreirali Kleopatrin imidž kako bi opravdali svoje osvajanje Egipta i njezino uklanjanje s vlasti. Suvremena historiografija često je nekritički prihvaćala te rimske interpretacije, perpetuirajući stereotipe bez dubljeg ispitivanja. Grantova knjiga nastoji razdvojiti povijesne činjenice od propagande i predrasuda te istražuje Kleopatrinu kulturnu i intelektualnu pozadinu. Autor naglašava da je Kleopatra bila veoma inteligentna, elokventna i kulturno osviještena vladarica koja je aktivno sudjelovala u upravljanju i donošenju odluka. Njezino obrazovanje i poznavanje više jezika bili su ključni za osiguranje prosperiteta i stabilnosti njezinog kraljevstva (Grant, 1972.).
Narativi kroz povijest često su Kleopatru prikazivali kao čarobnu i zavodljivu figuru, dok njezina vladavina svjedoči o njezinim iznimnim sposobnostima kao suverene vladarice koja je uspješno upravljala jednom od najmoćnijih civilizacija svog vremena (Roller, 2010). Kleopatra je često predstavljena kao zavodnica koja je svojim šarmom manipulirala moćnim muškarcima poput Julija Cezara i Marka Antonija. Njezini pregovori s Cezarom bili su odlučujući faktor za stabilizaciju unutarnjih sukoba u Egiptu, što dokazuje njezinu učinkovitost u postizanju političkih ciljeva. Osim toga, njezino dugotrajno savezništvo s Antonijem, unatoč stalnoj prijetnji iz Rima, ilustrira njezine strategije. Ova savezništva nisu bila samo romantične veze, već su bila pažljivo osmišljeni politički potezi s ciljem očuvanja i jačanja egipatske moći. Međutim, Roller ističe da je Kleopatra bila mnogo više od toga. Bila je veoma obrazovana vladarica, tečno je govorila nekoliko jezika i poznavala diplomatske tehnike u pregovaranju i upravljanju. Njezina sposobnost sklapanja političkih saveza s Cezarom i Antonijem nije se temeljila samo na njezinom šarmu i seksipilu, već i na njezinoj mudrosti i strateškom razmišljanju (Roller, 2010).
Roller također analizira kako su rimski autori, poput Plutarha, oblikovali Kleopatrin imidž fatalne žene. U rimskoj literaturi, narativ o Kleopatri kao koketnoj ženi često je korišten za opravdanje rimskih osvajanja i demoniziranje njezine ostavštine. Ova osuda nije rezultat samo njezinih privatnih odluka, već i šireg društvenog konteksta koji je težio marginaliziranju žena na vlasti. Unatoč ogromnim političkim i diplomatskim postignućima, Kleopatra je zapamćena prvenstveno po svojim ljubavnim vezama s moćnim rimskim vođama, dok je njezin pravi politički značaj često podcijenjen. Brojni autori često su je opisivali kao prijetnju rimskoj stabilnosti i moralu, pridonoseći stvaranju mita o Kleopatri kao dekadentnoj i beskrupuloznoj zavodnici koja ne bira sredstva kako bi postigla svoje ciljeve. Roller naglašava da je ova slika rezultat političke propagande i kulturnih predrasuda, a ne autentičan prikaz njezine ličnosti (Roller, 2010).
Od trenutka svoje smrti, Kleopatra VII. postala je ikona u kolektivnom imaginariju. Njezina figura postala je predmet mnogih prikaza, uključujući rad najistaknutijih dramatičara i pjesnika. Stacy Schiff u svojoj knjizi Cleopatra (2010.) ističe da smo Kleopatri već dva tisućljeća pripisivali riječi i ideje koje su oblikovale njen kulturni odjek. Tijekom svog dinamičnog zagrobnog života, Kleopatra se transformirala u razne kulturne artefakte – od asteroida i video igara do klišeja i automatskih igara na sreću. Njezina slika postala je sinonim za Elizabetu Taylor, koja ju je utjelovila u istoimenom filmu iz 1962. godine. William Shakespeare je primijetio raznovrsnost Kleopatrine slike, no nije mogao predvidjeti punu dubinu njenog inspirativnog djelovanja (Schiff, 2010: 13). Kleopatra je često bila negativno ocjenjivana zbog svojih osobnih izbora, naročito u rimskoj literaturi. Njezin odnos s Cezarom i Antonijem često je prikazivan kao moralno sporan. Ova osuda odražava šire društvene predrasude prema ženama na vlasti i njihovom privatnom životu (Ashton, 2008; Bradford, 2001). Kao moćna žena u patrijarhalnom društvu, Kleopatra je bila laka meta kritika zbog svojih romantičnih veza, koje su korištene kako bi se umanjio njen stvarni politički značaj.
Fatalne žene i njihov utjecaj na kulturu
Kraljice Nefertiti i Kleopatra često su prikazivane kroz prizmu svoje izuzetne ljepote i ljubavnih veza, obično unutar patrijarhalnog diskursa. Ovaj obrazac, duboko ukorijenjen u antičkim izvorima, i dalje modelira njihovu sliku u suvremenoj popularnoj kulturi. Nefertiti, s besprijekornim licem i elegancijom, postala je univerzalni simbol ljepote. Njena slika, otkrivena u umjetničkim djelima i ikonografiji, često služi kao arhetip savršenih proporcija ženskog lica i kraljevske gracije (Moran, 2011; Miljević-Đajić, 2022.). S druge strane, Kleopatra, poznata po svojoj snalažljivosti, često se prikazuje kao beskrupulozna koketa koja koristi svoj seksipil za političku manipulaciju. Ova percepcija, popularizirana kroz djela poput Shakespeareove drame Antony and Cleopatra (1607.) i brojne holivudske ekranizacije, učinila je Kleopatru simbolom senzualnosti i atraktivnosti.
Krešimir Nemec u svom djelu Tragom tradicije (1995.) opisuje lik fatalne žene kao kompleksnu i intrigantnu figuru, što se može povezati s egipatskim kraljicama poput Kleopatre i Nefertiti. Fatalne žene krasi, ne samo zapanjujuća ljepota i tajanstvenost, već i opasna privlačnost koja proizlazi iz njihove dvoznačne prirode, čineći njihov lik misterioznim. Laura Mulvey u svom eseju „Visual Pleasure and Narrative Cinema“ (1975.) uvodi koncept muškog pogleda, koji prikazuje žene kao objekte seksualne želje kroz oči muškaraca. Ova teorija osobito se primjenjuje na filmove o Kleopatri, koji često prikazuju njezinu seksualnu privlačnost, dok njezine političke vještine odbacuju. U filmu Cleopatra (1963,), njezine političke odluke i strategije su podređene romantičnim i seksualnim odnosima s Julijem Cezarom i Markom Antonijem. Ova perspektiva stvara sliku koja odgovara muškom pogledu koji ne prepoznaje njezinu kompleksnost kao liderice. Filmovi o Kleopatri često koriste se senzualnost, zavodljivost i koketiranje kao glavne element priče, Prema Mulvey, takva predstava odražava patrijarhalne norme koje žene prikazuju kao lutke koje ispunjavaju muške erotske fantazije, umjesto ozbiljnih i složenih individua. Kritički pristup ovim filmovima otkriva kako se povijest koristi za potvrdu kulturnih stereotipa, umjesto da se prizna integritet povijesnih likova. Njena teorija objašnjava kako se žene u medijima često prikazuju kao zavodljive figure koje ispunjavaju hedonističke apetite muškaraca, što oblikuje njihov imidž u kulturi. (Mulvey, 1975.).
Kako piše Stacy Schiff u svojoj knjizi Cleopatra: A Life (2010.), Kleopatra je povijesno bila izuzetno sposobna vladarica, ali su njezina slika i reputacija često oblikovane prema stereotipima o opasnim i erotskim ženama.[2] Privlačnost fatalnih žena u medijima leži u njihovoj sposobnosti da pobude maštu i istraže društvene odnose koji bi mogli poslužiti kao alternative postojećim normama. Unutar ovog okvira, prikazi ženskog tijela na filmskom ekranu odražavaju rodno ugnjetavanje i zloupotrebu ženske seksualnosti u različitim manifestacijama. Ova praksa, prepoznata kao dugotrajna i prilagodljiva strategija društvene kontrole, ističe složenost mehanizama kroz koje se oblikuje i održava društvena moć nad ženama. Likovi fatalnih žena, obogaćeni kulturološkom stigmatizacijom, oblikovani su povijesnim i društvenim stereotipima. Ovi stereotipi, često rezultat muškog pogleda koji dominira kulturnom produkcijom, prikazuju žene kao objekte želje ili opasne zavodnice koje treba kontrolirati i disciplinirati.
Stoga je od iznimne važnosti prepoznati i cijeniti stvarna postignuća ovih izvanrednih žena koje su trajno obilježile povijest jedne od najveličanstvenijih civilizacija. Revizija ovih patrijarhalnih narativa nužna je kako bi se osigurao pravilan prikaz uloge žena u povijesti te kako bi se njihovi stvarni angažmani ponovno stavili u fokus znanstvenih istraživanja i popularne kulture.
LITERATURA
Abott, Jacob, (2005.), Kleopatra. Karupović, Beograd.
Ashton, Sally-Ann, (2008.), Cleopatra and Egypt, Blackwell Publishing, Malden.
Bierbrier, Morris, (1997.), The Toward a Monotheistic Religion in Egypt, Oxford University Press, Oxford.
Bradford, Ernle, (2001.), Cleopatra, Penguin Books, London.
Dodson, Aidan, (2020.), Nefertiti, Queen and Pharaoh of Egypt: Her Life and Afterlife, The American University of Cairo Press, Cairo.
Grant, Michael, (1972.), Cleopatra, Weidenfeld and Nicolson, London.
Karić, Kenan, (2019.), „Nefertiti – ljepota koja ostavlja bez daha“, oslobodjenje.ba , https://okanal.oslobodjenje.ba/okanal/zivot/nefertiti-ljepota-koja-ostavlja-bez-daha-320 -posjećeno 29. 7. 2024.
Kemp, Barry, (2006.), Ancient Egypt: Anatomy of a Civilization, Routledge, New York.
Lange, Brenda, (2009.), Nefertiti: Ancient World Leaders, Chelsea House Publishers, London.
Miljević- Đajić, Maja, (2022.), „Arheolog tvrdi da je otkrio grobnicu egipatske kraljice Nefertit“, Sve o arheologiji:Portal u prošlost – vrata za budućnost, https://sveoarheologiji.com/arheolog-tvrdi-da-je-otkrio-grobnicu-egipatske-kraljice-nefertiti/-posjećeno 1. 8. 2024.
Mirković, Gordana, (2023.), „Ko je bila Nefertiti i zašto je prikazana kao boginja“, Magazin, https://magazin.politika.rs/sr/clanak/566238/ko-je-bila-nefertiti-i-zasto-je-prikazana-kao-boginja – posjećeno 30. 7. 2024.
Moran, Michelle, (2011.), Nefertiti, pr. Zvjezdana Timec, Znanje, Zagreb.
Mulvey, Laura, (1975.), „Visual Pleasure and Narrative Cinema“. Screen, 16 (3), str. 6-18.
Nemec, Krešimir, (1995.), Tragom tradicije, MH, Zagreb.
Planinić, Martina, Ljubičić Ružica, (2020), „Vidljivost i važnost žena u odnosima s javnošću“, Mostariensia: Časopis za društvene i humanističke znanosti, 24(2), str. 211-233., https://hrcak.srce.hr/261216 – posjećeno 30. 7. 2020
Redford, Donald, (2001), The Oxford Encyclopedia of Ancient Egypt, Oxford University Press, Oxford.
Roller, Duane, (2010.), Cleopatra: A Biography, Oxford University Press, Oxford.
Sabbahy, Lisa, (2013.), „Queens, Pharaonic Egypt“, Encyclopedia of Ancient History, Chapter: Queens: Pharaonic Egypt, Wiley-Blackwell, London.
Schiff. Stacy, (2010.), Kleopatra, pr. Aleksandra Ćabraja, Laguna, Beograd.
Sheakspeare, William (1607.), Antony and Cleopatra, https://www.gannz.com/ebooks/antonyandcleopatra.pdf – posjećeno 4.8 2024.
Skoko, Božo, (2009.), Država kao brend: Upravljanje nacionalnim identitetima, Matica Hrvatska, Zagreb.
Tyldesley, Joyce, (1999.), Nefertiti: Egypts Sun Queen. Viking Adult, London.
Tyldesley, Joyce,(2018.), Nefertiti’s Face: The Creation of an Icon, Harvard University Press, Boston.
Tomić, Zoran, (2016.), Odnosi s javnošću: Teorija i praksa, II. dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Synopsis, Zagreb, Sarajevo.
Troy, Lana, (2003.), „She for whom all that is Said is Done:the Ancient Egyptian Queen.Ancient Queens“, Archaeological Explorations, str. 93–116.
Turner, Bryan, (2008.), The Body and Society, SAGE Publications, London Thousand Oaks, New Delhi.
[1]Različite teorije imidža proučavaju kako percepcija i komunikacija oblikuju individualnu i kolektivnu sliku u obrazovnom i kulturnom kontekstu. Izgradnja imidža uključuje vizualne, verbalne i karakterne elemente koji zajedno definiraju sliku o osobi ili skupini (Tomić, 2016.; Skoko, 2009.). Postoje značajne razlike u pristupima kreiranja muškog i ženskog imidža. Tradicionalno, muški imidž se gradi na atributima poput snage, profesionalizma i autoriteta, dok je ženski imidž često kreiran naglaskom na fizičkom izgledu, ženstvenosti i submisivnosti. U slučaju egipatskih vladarica, često se pretpostavljalo da one vjerno slijede kralja i pokoravaju se njegovim odlukama. Ove razlike proizlaze iz kulturnih i društvenih normi koje definiraju što se smatra idealnim za muškarce i žene Muškarci igraju ključnu ulogu u oblikovanju ženskog imidža kroz medije, marketing, oglašavanje i kulturne norme. Ovi utjecaji često naglašavaju stereotipe koji favoriziraju određene prikaze ženstvenosti (Planinić, Ljubičić, 2020.). Na povijesnim primjerima možemo vidjeti da su se percepcije ženskih povijesnih likova često oblikovale dugo nakon njihove smrti.
[2]Schiff ističe da su kroz povijest mnogi književnici i umjetnici bili skloni isticanju Kleopatrinih ljubavnih veza umjesto njenih političkih sposobnosti (Schiff, 2010: 13). S druge strane, Nefertiti je često prikazivana kroz svoj izgled i ljepotu, posebno kroz poznati bistu koji predstavlja simbol idealne ženske ljepote. Tyldesle u knjizi Nefertiti’s Face: The Creation of an Icon (2018.) objašnjava kako je Nefertitiina bista postala ikona ljepote koja je nadmašila njezinu povijesnu ulogu i značaj ( Tyldesle, 2018.; Turner, 2008.).
