Ako prihvatimo da smo međuzavisni, onda briga više nije samo privatna ili individualna vrlina, kaže prof.dr.Anja Zalta koje je bila gošća trećeg okruglog stola održanog u IMIC centru Zajedno u Sarajevu 22. septembra 2026. godine. Uz moderaciju Nikole Vučića prof. Zalta je govorila o ekofeminizmu, različitim oblicima otpora i potrebi promišljanja odnosa čovjeka, prirode i društva.

Govoreći o različitim primjerima otpora širom svijeta, prof.dr. Zalta je posebno izdvojila borbu za upravljanje sjemenima, komunitarni feminizam u Hondurasu, pokret radnika bez zemlje u Indiji, kao i pokrete koji se suprotstavljaju sječi šuma. Spomenut je i pokret Chipko u Indiji, poznat po nenasilnom otporu sječi drveća, kao primjer povezivanja zaštite prirode, zajednice i društvene odgovornosti.

U razgovoru je bilo riječi i o novim pravnim pristupima zaštiti prirode. Kao primjer navedena je Belgija, koja je 2024. godine uvela ekocid kao krivično djelo, čime se pitanje ozbiljnog uništavanja okoliša dodatno uvodi u pravni i politički prostor.

Posebno mjesto u izlaganju zauzela je ideja međuzavisnosti ljudi i prirode. Zalta je ukazala na azijske filozofske tradicije koje čovjeka ne posmatraju kao potpuno odvojeno i autonomno biće, već kao dio šire mreže života. U tom kontekstu govorilo se o konceptu „ne-Ja“, odnosno o propitivanju ideje potpuno izdvojenog i samodovoljnog „Ja“. Spomenula je i Džainizam, u kojem postoji snažna svijest o životu i živom biću u različitim oblicima postojanja. Ideja da je život prisutan i vrijedan poštovanja povezana je s principom ahimse – nenasilja.

Jedno od važnih pitanja koje je otvoreno tokom razgovora bilo je: Može li briga biti politički čin? Ako prihvatimo da smo međuzavisni, onda briga više nije samo privatna ili individualna vrlina. Ona postaje društvena i politička odgovornost. Brinuti o drugome, o zajednici, o prirodi i o budućim generacijama znači preispitivati odnose moći i načine na koje organiziramo društvo. U tom smislu, etika brige postaje važan dio promišljanja ekofeminizma. Briga ne znači pasivnost niti povlačenje iz javnog prostora. Naprotiv, ona može predstavljati način transformacije „tvrdih linija“ hijerarhije, dominacije i nasilja – kroz stvaranje odnosa zasnovanih na međuzavisnosti, odgovornosti i nenasilju.

Okrugli sto sa Anjom Zaltom tako je otvorio prostor za razmišljanje o ekofeminizmu ne samo kao teorijskom pristupu, nego i kao praksi otpora, solidarnosti i izgradnje drugačijih odnosa prema ljudima, prirodi i svijetu u kojem živimo.