Piše: Ružica Ljubičić

Kroz povijest su brojne književnice i umjetnice uspjele ostaviti neizbrisiv trag u kulturnom i umjetničkom naslijeđu, unatoč ograničenjima i društvenim normama koja su favorizirala muškarce. One su se često suočavale s brojnim preprekama koje su im sputavale mogućnosti i potencijale. Zahvaljujući svojoj upornosti, talentu i strasti prema stvaranju, uspjele su ostvariti svoje umjetničke i intelektualne ambicije. Jedan od najsvjetlijih primjera iz antičkog razdoblja jest Sapfa, pjesnikinja s otoka Lezbosa, rođena oko 630. godine prije Krista. Svojim izvanrednim talentom i poetskom inovativnošću, Sapfa je osvojila trajno mjesto u povijesti književnosti. Muze su inspirirale brojne umjetnike i filozofe. One su imale svetišta u Trezenu, koje je osnovao Hefestov sin Ardal, mitski izumitelj svirale (Larousse, 1974:129). Platon je, osim devet poznatih muza (Klio, Euterpa, Talija, Melpomena, Terpsihora, Erato, Polimnija, Uranija i Kaliopa), prepoznao i desetu, nazvavši je „Ljupka Sapfa“, upravo zbog ljepote njezine poezije (Gosseti-Murrayjohn, 2006.).

Sapfa (grčki Σαπφώ, Sapphṓ, latinski Sappho) se smatra majkom lirske poezije u zapadnoeuropskoj književnosti, a njezin utjecaj ostaje zapažen i nakon više od nekoliko tisuća godina. Iako njen životopis i dalje ostaje zagonetka, pretpostavlja se da je bila svećenica, učiteljica glazbe i poezije te voditeljica zbora. Njezine pjesme izvodile su se u samostalnim izvedbama i uz pratnju lire, glavnog instrumenta za njezine kompozicije (Matojani, 2014: 9; Pešić, 2020: 60). Zapamćena je, između ostalog, jer je bila predsjednica prvog ženskog kluba na svijetu. Klub se zvao thiasos (vrsta ženskog sestrinstva čije su članice bile međusobno povezane posebnim odnosima i pravilima). Kako navode Milivoj Sironić i Damir Salopek, položaj Sapfe kao učiteljice bio je utemeljen na njezinoj osobnoj reputaciji, pjesničkoj i glazbenoj nadarenosti te visokom obrazovanju. Uzajamna privrženost koja je povezivala Sapfu sa ženama u krugu strogo zatvorenom za muškarce, ali ispunjenom duhovnom slobodom i osjećajem za lijepo, otkrivala je oblik erosa bez suzdržanosti i barijera (Sironić, Salopek, 1977:67). Iako su mnoga njezina djela izgubljena kroz stoljeća, preostali fragmenti i dalje oduševljavaju ljubitelje poezije svojim živopisnim slikama i sugestivnim jezikom, čineći Sapfu neprolaznom ikonom grčke i svjetske poezije.

Svrha ovog eseja je ukazati na značaj Sapfe, predstaviti njezinu bogatu književnu baštinu kroz interpretacije umjetnika i umjetnica koje je nadahnula i pokušati odgovore na pitanja: Kako njezina poezija prenošena i dijeljena među ljudima te kakve uvide pruža u kulturni život starogrčke civilizacije? Kakvu ulogu je igrala poezija u obrazovanju i društvenim krugovima toga doba? Kako su političke i društvene okolnosti utjecale na njezino stvaralaštvo? Kakav je doseg Sapfa prenijela kao inspiraciju na književnice i feministice?

Prava i položaj žena u antičkoj Grčkoj

Što se položaja i prava žena u antičkoj Grčkoj tiče, bitno je napomenuti da je svaki polis imao zaseban odnos prema pravima, obvezama i slobodama svojih stanovnika/ca.U posljednjih nekoliko desetljeća, veliki broj akademskih radova je usredotočen na razumijevanje pozicije žena u antičkom svijetu. Ta djela su pisana iz područja arheologije, antropologije, filozofije, povijesti, prava,  kulturologije i umjetnosti, kao i religije i mitologije. Neke od tih knjiga su: Women in Ancient Greece (1995.) autorice Sue Blundel, zatim Women’s Life in Greece and Rome: A Source Book in Translation (1992.), koju su uredile Mary Lefkowitz i Maureen Fant. Ovo djelo je kolekcija izvora i tekstova koji predstavljaju analizu svakodnevnog života žena u antičkom svijetu, uključujući i njihov prikaz u mitologiji. Jedno od kvalitetnijih djela koje obuhvaća kritiku patrijarhalnih grčkih, rimskih, židovskih i kršćanskih svjedočenja iz antičkog svijeta je knjiga Žene i religija u prvim stoljećima kršćanstva (2022.), koju su uredili John i Deborah Sawyer. Knjiga analizira ulogu žena i pojmova ženskog roda u kontekstu drevnih religija te objašnjava raznolikosti, kako u vjerovanjima o ženama, tako i o njihovim različitim doprinosima.

Otok Lezbos

Prema Homerovoj Ilijadi (2003.), Lesbos je bio integrirani dio kraljevstva Priama, smještenog u Anatoliji. Otok je najpoznatiji kao mjesto gdje je živjela drevna grčka pjesnikinja Sapfa, čije ime je postalo sinonim za lezbijke te je utjecalo na suvremeno značenje i percepciju te riječi. Također je poznat kao „Otok pjesnika.“ Etimologija naziva otoka potječe od starogrčkog (Λέσβος Lésbos, šumovit, drvenast), moguće posuđenog iz hettitskog jezika, s obzirom da je originalno hettitsko ime otoka bilo Lazpa. Starije ime otoka koje se održalo u eolskom grčkom bilo je (Ίσσα, Íssa) (Mason, 2000.). Stanovnici i stanovnice otoka Lesbosa su kroz povijesne zapise bili poznati po svojoj eksplicitno istaknutoj seksualnosti. Tijekom kasnog osamnaestog stoljeća do prve tri četvrtine devetnaestog stoljeća, spominjanje otoka Lesbosa nosilo je snažnu erotsku konotaciju. Otok je stekao reputaciju zbog liberalnog životnog stila, skandala i seksualne strasti, djelomično zahvaljujući erotskoj prirodi poezije Sapfe i njezinih suvremenica (Obradović, 2017.). Lezbijka je jedan od najstarijih termina za opisivanje žena koje su osjećale seksualnu privlačnost prema pripadnicama istoga spola. U lezbijskoj feminističkoj teoriji, ovaj termin ne označava samo seksualnu orijentaciju, već i složeni društveni i politički identitet koji se suprotstavlja strogo zacrtanim normama patrijarhata, heteroseksizma i falocentrizma (Hasanagić, 2014: 27).

Kako navodi Adrianne Rich, zapisi o ženskom istospolnom odnosu potječu iz vremena antike. Upravo povijesna dimenzija ženskog iskustva tj. činjenica da su žene birale žene za ljubavne i seksualne odnose omogućuje tezu o lezbijskom kontinuumu (Rich, 1980.). Prema Pojmovniku rodne terminologije prema standardnima Europske Unije (2007.), lezbijstvo je „spolna orijentacija u kojoj žene seksualno i emocionalno privlače druge žene te predstavlja odnos u kojemu žena s drugom ženom/drugim ženama ostvaruje emocionalne, seksualne i partnerske veze“ (Borić, 2007: 38). Koncept lezbijskog kontinuuma i lezbijske egzistencije ključan je za lezbijski aktivizam koji teži ukidanju (hetero) patrijarhalne opresije i borbi protiv lezbijske nevidljivosti (Borić, 2007: 38).

Povijest Sapfe i lezbijki u antici temeljito je dokumentirana u djelima Nicole Albert, posebice u knjizi Lesbian Decadence: Representations in Art and Literature of Fin-de-Siècle France (2016.). Prema Albert, Sapfin pjesnički angažman u tom razdoblju oslikava kako je povijesna figura žene postala središtem političke borbe oko vlastite seksualnosti te oblikovala suvremeni pojam lezbijskog identiteta u zapadnom diskursu. U svom djelu, Albert detaljizira povijesne prikaze lezbijskih odnosa u umjetnosti i književnosti, suprotstavljajući ih moralističkim osudama i nekadašnjim psihijatrijskim klasifikacijama poput „inverzije“ i „perverzije.“ (Albert, 2016.).

Dva razdoblja Sapfine slave

Povijesni izvori navode dva razdoblja u kojima je ova grčka pjesnikinja ostvarila veliki efekt. Njezina prva slava započela je za vrijeme njezina života dok je komponirala i recitirala stihove uz pratnju lire (smatra se da je inovirala trzalicu, novi stil lire te miksolidijski način glazbe). Stari Grci i kasniji Rimljani divili su se njezinim stihovima, a Aleksandrijska knjižnica je njezine radove skupila u devet knjiga prema metričkoj formi. Njezina popularnost trajala je dugo tako da se njezina poezija izvodila tijekom tisuću godina diljem Mediterana. No, s vremenom, zbog intelektualnog ili umjetničkog opadanja ili možda aktivne cenzure njezinih senzualnih stihova, pretpostavlja se da su Sapfine  pjesme, polako, ali sigurno, pale u kolektivni zaborav (Donne,1992.; Dollitle, 1982.).

Drugi val njezine slave započeo je s europskom renesansom i traje sve do danas. U ovom razdoblju su se prevodili njeni stihovi i naglasak je stavljen na sjećanje, čitanje i interpretaciju sačuvanih fragmenata njene poezije. Neki prevoditelji/ce, nastojali su precizno popuniti praznine koje je otvorilo vrijeme, dok su drugi/e slobodno obnavljali tekstove, sastavljajući ih u različitim književnim stilovima sukladno vlastitim afinitetima (Rac ,1981: 38; Lesky, 2001: 144–146).

Sapfino samoubojstvo i stigmatizacija „drugačijih žena “

Nažalost, slavna je pjesnikinja bila prisiljena napustiti svoj dom zbog pritiska. Ljudi su mnogo pričali o njenom privatnom životu i optuživali je za nemoralno ponašanje. Okončala je život samoubojstvom skokom s Leukadske stijene. (Rac, 1981: 38; Lesky, 2001: 144–146). Denys Page u knjizi Sappho and Alcaeus: An Introduction to the Study of Ancient Lesbian Poetry (1955.), piše da je njen životni stil opisan u njenim pjesmama potaknuo nastanak različitih mitova i stereotipa o njezinu životu. Pjesnikinja je odlučila oduzeti svoj život navodno zbog ljepotana Faona koji je odbacio njezinu ljubav (Page, 1955.).

Tragična priča o Sapfi nije samo povijesna i mitološka anegdota, već ozbiljno svjedočanstvo o kontinuiranoj degradaciji žena kroz povijest. Naime, žene su često bile metom optužbi što je rezultiralo opasnim posljedicama poput diskriminacije, marginalizacije i različitih vrsta nasilja. Ljubičasta slova stigmatizacije, stavljena na leđa žena zbog njihovog ponašanja ili izražavanja slobodne volje nisu nov fenomen. Povijest je puna primjera žena koje su bile progonjene i kažnjavane zbog odstupanja od strogo zadanih i nametnutih okvira. Priča o Sapfinom samoubojstvu poziva nas na promišljanje o tome kako se odnosimo prema ženama koje odstupaju od zadanih pravila. Potrebno je raditi na razbijanju stereotipa, predrasuda i stvaranju sigurnih prostora u kojem žene neće biti etiketirane zbog svoje individualnosti i slobodnog izražavanja. Samo kroz edukaciju, osvještavanje i promjene u različitim strukturama možemo postići pravedniji tretman za sve.

Sapfina književna ostavština

Parafrazirajući antologiju aleksandrijskog kanona lirske poezije, u knjizi Greek Antology (1916.), William Paton navodi pjesme „devet božanski nadahnutih“ (θεογλώσσους) ženskih pjesnika. To su Praksila, Moero, Anite, Sapfa, Erina, Telesila, Korina, Nosida i Mirtida, navedene prema Antipaterovom redoslijedu. Sapfa je posebno istaknuta u književnoj tradiciji antike zbog sačuvanog dijela njezinih spisa, često citiranih u kasnijim djelima te uključenih u kanonizaciju lirskih pjesnika (Campbell, 1983.; Snyder, 1989.). Sapfa je uz Alkeja i Anakreonta, bila predstavnica monodijske lirike. Grčka lirika uključuje tri glavne vrste: meliku, elegiju i jamb. Prema definiciji Šimuna Šonje (2015: 8), melika se smatra „osnovnom vrstom lirskog pjesništva  jer obuhvaća sve lirske oblike koji su izvedeni uz glazbenu pratnju. Razlikuje se na monodijsku (za solo glas) i korsku (za više glasova) meliku“ (Šonje, 2015: 9).

Iz njezina repertoara sačuvane su tek dvije pjesme, iako je napisala čak devet zbirki pjesama koje su bile uništene jer ih se smatralo neprimjerenima te nekoliko epigrama i ulomaka. Sapfa je pisala ljubavne pjesme, himne i epitalamije. Albin Lesky (2001:147) smatra da je epitalamije namijenila korskoj izvedbi te je svadbene pjesme često oblikovala u daktilskom metru, koristeći se epskim jezičnim resursima. Broj poznatih pjesama ili fragmenata Sapfe povećao se na ukupno 120 u Edmondsovom izdanju Lyra Graeca iz 1922. godine (Pešić, 2020.). Pretpostavlja se da je Sapfa imala svoju zbirku djela, no nije potvrđeno da su ona ikad bila objavljena u širem izdanju, kako se ponekad navodi. Postoji mogućnost da je uvodna pjesma sačuvana u antičkoj zbirci, no ta pretpostavka nije potvrđena.

Jedan od njezinih najpoznatijih stihova je fragment 31: „Srce mi zaigra u grudima svaki put kad te pogledam na trenutak: ostajem bez riječi, jezik mi se saplete. Prijatan plamen pod kožu mi se uvlači, pred očima ne vidim ništa, u ušima mi odzvanja, hladan znoj slijeva se niz mene. Hvata me jeza, vlažna sam poput zelene trave“ (Edmonds, 1922: 180). Kako navodi Aleksandar Pešić u svojoj doktorskoj disertaciji Lepo i dobro u Platonovoj filozofiji (2020.), ovaj fragment svjedoči o erotskoj ljubavi i prema njegovom mišljenju, predstavlja najautentičniji zapis lezbijskih žudnji ikada zabilježen na papiru. Fragment je također bio predmet brojnih polemika te je često uvrštavan u ciklus svadbenih pjesama kako bi se izbjeglo promišljanje o Sapfinim seksualnim sklonostima prema ženama. Kako Pešić konstatira. elementi u navedenom fragmentu potvrđuju postojanje lezbijske ljubavi u drevnoj Grčkoj te omogućuju uvid u Sapfin intimni život, Različita tumačenja kroz povijest pokušavaju prikriti ove činjenice, unatoč tome što su one jedan od ključnih i najjasnijih elemenata njezina stvaralaštva (Pešić, 2020: 65).

„Zvijezde oko mjeseca sjajnog. Svetlucav izgled kriju svoj. Kad god on Zemlju [svu]…obasja srebrom…“ (Edmonds, 1922: 188) je još jedan od stihova u kojem je poznata pjesnikinja očarana ženskom ljepotom. Kao što srebrni mjesec svojim sjajem zasjeni sve druge zvijezde,  ona portretira da ljepota djevojke, poput Mjeseca, nadmašuje sve ostale. Mjesec, obasjan srebrnim sjajem, simbol je nadmoćne ljepote koja zasjenjuje sva druga nebeska tijela. On sja i zrači svoju ljepotu, a Sapfin prikaz utjelovljuje njegovu unutarnju i vanjsku ljepotu. Za Sapfu, pojam ljepote obuhvaća savršeno građeno tijelo, ugodan glas (frg. 30), zavodljiv smijeh (frg. 31), predivne oči (frg. 44), vitku figuru (frg. 82) i nježna stopala (frg. S/A 16). Ovim se naglašava fizička ljepota tijela. Istovremeno, Sapfo smatra i određene predmete lijepima, pa tako haljinu naziva lijepom i elegantnom (frg. 22), dok istančanim smatra i zlatni vijenac (frg. 33), crvenu odoru (frg. 44), blistav nakit (frg. 44), zlatni pehar (frg. 44), slonovaču (frg. 44) i zlatne sandale (frg. 123) (Pešić, 2020: 66).

Dominantne teme u njezinim djelima su ljubav i priroda, često začinjene dozom humora i ironije. S velikim zanosom je pisala i proživljavala ljubavne stihove, secirajući sretne, slatke trenutke, ali i nesretne ljubavi koje izazivaju patnju i bol. Zbog takvog stvaralaštva zaslužila je titule „deseta Muza“ i „ženski Homer“, koje su joj dodijeljene još u antici (Rac, 1981: 38; Lesky, 2001: 147).

Pregled literature o Sapfinoj poeziji

Njena poezija dugo je bila predmet intenzivnih analiza i spekulacija od antike do danas. Različite teorije o njezinoj ulozi, poetskom glasu te seksualnoj orijentaciji iznose klasični stručnjaci/kinje, pjesnici/kinje i feministički teoretičari/ke, no Sapfa i dalje ostaje veoma tajanstvena. Mnogo toga treba još otkriti i prenijeti, osobito jer su mnogi od tih radova imali postklasične koncepte.

Najraniji književni dokument koji može odražavati recepciju pjesama Sapfe su pjesme grčkog pjesnika Anakreonta Testimonia (2002.). Predstavljaju kolekciju izvještaja, činjenica i pretpostavki iz antike o Sapfi. Među sačuvanim stihovima Sapfe nalazi se samo jedna potpuna pjesma (Oda o Afroditi), otprilike dvanaest značajnih fragmenata koji sadrže više od polovice izvornog broja stihova, stotinu kratkih citata iz djela drugih drevnih autora te još pedesetak komadića papirusa (Anakreont, 2002.). Satirične pjesme kritiziraju žene koje su protiv njezinih želja napustile Sapfu ili žene koje su joj naknadno okrenule leđa ili počinile izdaju, poput Andromede i Gorge. Suvremena literatura o Sapfi obuhvaća četiri dominantne interpretacije: Sapfa kao organizatorica zbora, učiteljica, svećenica i sudionica banketa (Lardinois, 2022.).

Engleski pisac Algernon Charles Swinburne objavio je svoju zbirku Poems and Ballads 1866. godine. Međutim, Swinburneova poezija smatrana je izrazito kontroverznom upravo zbog njezinog subverzivnog i erotskog pozivanja na grčke figure poput Sapfe. U svojoj popularnoj pjesmi „Saffics“, on naziva Sapfu i njezinu ljubavnicu Anaktoriju lezbijkama te predočava njihov poljubac. Swinburneove pjesme bile su njegovi vlastiti izrazi, no nastojale su imitirati Sapfin stil. Iako je prva dokumentirana upotreba riječi lezbijka za referencu na lezbijske odnose bila 1870. godine, četiri godine nakon objavljivanja njegove zbirke, Swinburne se smatra jednim od prvih koji su popularizirali ovaj izraz kao termin za žensku istospolnu ljubav (Swinburne, 2008.).

Jedna od najznačajnijih knjiga o Sapfinoj književnoj ostavštini je Sappho, Memoir, Text, Selected Renderings and a Literal Translation (1920.), koju je priredio i preveo s grčkog na engleski jezik Henry Thornton Wharton sa parafraziranim verzijama Anne Burner. Autor ističe da grčka pjesnikinja, koju je više od osamdeset generacija smatralo nenadmašnom u poetskom izrazu, nikada nije bila u potpunosti dostupna engleskim čitateljima/cama. Kako piše u uvodu knjige, autorova namjera je bila precizno upoznati engleske čitatelje/ice, bez obzira razumiju li grčki ili ne, sa svakom riječju koju je Sapfa napisala, prevođenjem svih sto sedamdeset fragmenata (Wharton, 1920: 5).

U svojoj knjizi Ka ljepoti: Erotološko čitanje Sapfine poezije (2016.), profesorica na Katedri za opću književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Jelena Pilipović, dočarava harmoniju pjesničkih izraza Sapfe, prožetih opisima plamena. Prateći proces  rađanja  ženske ljepote njenih prikaza u pjesmama, Pilipović naglašava da su istim plamenom obuhvaćene i Sapfine oči, duh te riječi, koje time postaju erotizirane i zrače profinjenom estetikom. U svom pristupu poeziji ove drevne umjetnice vodi se empedoklovskim načelom da se isto spoznaje istim (Pilipović, 2016.).

Feministička kritika Sapfine poezije

Sapfina književna baština nas može uputiti da doznamo i istražimo odgovore na važna pitanja. Koliko su bili rašireni odnosi između žena u njeno vrijeme, i jesu li se smatrali seksualne prirode ili isključivo snažnim prijateljstvom između dviju žena? Kako su tadašnje društvene norme utjecale na percepciju takvih odnosa?

Deborah i John Sawyer u knjizi Žene i religija: Žene u prvim stoljećima kršćanstva (2022.) smatraju da Sapfino stvaralaštvo predstavlja jedinstveni ženski glas koji progovara o neostvarenim pravima, čežnji za slobodom i borbom protiv opresije, implicitno adresirajući brige i interese ženske zajednice. Posebno su vrijedni opisi fizičkog, psihičkog i emocionalnog razvoja od djevojke do žene. Važna karakteristika njihovog razvoja, kako autori navode, jest naglasak na individualnim odnosima između mladih žena koje se pripremaju za brak i starijih žena koje su im bile mentorice, prenoseći im vještine plemkinja kao što su pjevanje, ples i obavljanje vjerskih obreda (Sawyer i Sawyer, 2022: 69). Starija partnerica inicirala bi mlađu u seksualne aktivnosti koje bi se kasnije mogle prilagoditi i primijeniti u bračnom životu. Takva istospolna veza između mentorice i učenice pružala je siguran i zaštićen prostor za stjecanje i prakticiranje tih iskustava (Fantham, 1984: 12-17).

Hannah Grover navodi da Afrodita igra ključnu ulogu u Sapfinoj poeziji, gdje je predstavljena kroz romantični i ženski simbolizam. Afroditina prisutnost u njezinoj poeziji izrazito naglašava ekskluzivnost ženskog iskustva i emocija (Grover, 2023.). Sapfa je bila povezana s kultom Afrodite, moguće čak i kao svećenica, dok su starije i mlađe žene koje su je okruživale na Lezbosu sudjelovale u obredima posvećenim toj boginji. Parteneje i mnoge Sapfine pjesme obiluju nježnim i ljubavlju ispunjenim opisima odnosa, koji prizivaju slike iz prirodnog svijeta te ilustriraju intenzitet emocionalnih stanja. „Ovamo, k meni s Krete hodi, k ovom svetom hramu gdje ti je krasni jabukov gaj i žrtvenika vrh s  kojeg se puši tamjan. Gdje se među jabukovim granama gali zvuk studen-potoka, čitavo mjesto sjenom krije ruža, a s drhtavih se latica spušta začarani san. Gdje livada, na kojoj konji pasu, buja u proljetnom cvatu, a vjetar lagano piri… Gdje ti, Afrodito od Cipra, uzevši (vijence), u zlatne pehare skladno nalij s radosti pomiješan nektar“ (Fragmentarna pjesma 32).

Ellen Greene ističe da je reinterpretacija  njene poezije intrigantan projekt za feministkinje jer je Sapfa prva književnica koja je pisala o  „zabranjenoj lezbijskoj temi“, fokusirajući se na žensko iskustvo i ljubav (Greene, 1996.).  S druge strane, Julia de Milliano smatra da je potrebno proučiti Sapfina književna djela unutar njezinog društvenog i kulturnog konteksta. Tako bismo doznali kako je njena poezija bila prihvaćena u njezino vrijeme te kako je njezino pisanje održavalo vrijednosti u međusobnim odnosima. Metodologija koju bismo trebali koristiti prilikom pristupa Sapfi mora se promijeniti. Umjesto rasprave u kojoj su neki autori i autorice najviše usmjereni ka njenoj seksualnosti temeljenoj na duboko ukorijenjenim pristranostima, važno je istražiti jezik i stil koji se koristi u njenim pjesmama kako bismo razumjeli Sapfu u njenom vlastitom kontekstu (Milliano, 2021:1).

Sapfin utjecaj na umjetnički izričaj poznatih književnica

Unatoč tome što su ostaci njenog opusa danas fragmentarni, Sapfa ostaje trajni simbol lezbijske ljubavi uokvirene u umjetnost pisane riječi, osobito manifestiran u djelima pjesnikinja i vizualnih umjetnica tijekom drugog vala feminizma. Odjek njene poezije demonstrira se na različite načine tijekom drugog vala feminizma – od periodika Echo of Sappho posvećenog njezinom sjećanju, preko kolumne „Dear Sappho“ u časopisu The Lesbian Tide, do brojnih književnih i umjetničkih djela inspiriranih njezinom poezijom. Njezin impakt ostaje prisutan i u djelima autorica nakon 1970-ih, kao što je vidljivo u pjesmi „Hubble Photographs: After Sappho“ iz 2005., poznate feminističke pjesnikinje Adrienne Rich (Delgado, 2019.).

Krajem dvadesetog stoljeća, Sapfa je postala simbol rastućeg pokreta za ostvarivanje prava LGBTQ zajednica. Queer žene pronašle su svoju reprezentaciju u njezinoj poeziji, idolizirajući Sapfu i njezine suvremenice. Radclyffe Hall je engleska spisateljica poznata po romanu The Well of Loneliness (1928.), u kojoj je obradila temu lezbijske ljubavi i identiteta. Njezino kontroverzno djelo, suočeno s otporom i cenzurom, reflektira utjecaj Sapfine hrabrosti u otvorenom artikuliranju istospolne ljubavi i borbi za prihvaćanje u konzervativnim okruženjima. Autorice Sidney Abbott i Barbara Love u knjizi Sappho Was a Right-On Woman (1972.), pokazuju kako je Sapfa neizostavni dio povijesti lezbijki, od antičke Grčke do suvremenog pokreta za prava u Sjedinjenim Američkim Državama. Prvi dio knjige  analizira osjećaj krivnje, srama i dvoličnosti u društvima koja osuđuju lezbijke. Drugi dio knjige oslikava promjene unutar društva, ženskog pokreta i samih lezbijki, koje im omogućuju da prestanu s nepotrebnim isprikama i počnu djelovati kao cjelovite osobe. Suprotstavljanje suvremenom društvu nije jednostavno, ali je neusporedivo bolje od samoponižavanja kojemu su lezbijke bile sustavno podučavane, zaključuju autorice (Abbott, Love, 1972.).

Ovakav pristup omogućava dublje razumijevanje, ne samo Sapfine uloge u povijesti poezije, već i njezinog doprinosa razvoju ženskog pjesništva i lirike kroz povijest. Njezino naslijeđe ostaje kvalitetan izvor za proučavanje antičkog svijeta i istraživanja kako su žene u prošlosti doživljavale i oblikovale svoj umjetnički i kulturni identitet. Njezina tehnika pisanja i stil su uzor za sve umjetnike, ali posebno za žene koje traže put u slobodnom književnom izražavanju. Sapfa je bila virtuozna u pisanju dubokih i autentičnih emocija kroz poeziju, što podsjeća žene na odvažnost, da bez ustručavanja i autocenzure pišu o vlastitim osjećajima, emocijama, sklonostima i porivima.

LITERATURA

Abbot, Sydney i  Love, Barbara, (1972.),  Sappho Was a Right-On Woman: A Liberated View of Lesbianism, Stein and Day, New York.

Albert, Nicole, (2016.), Lesbian Decadence: Representations in Art and Literature of Fin-de-Siècle France, s francuskog na engleski pr. Nancy Erber i William Peniston, Harrington Park Press, LLC.

Anakreont, (1992.), Testimonia, (ur.) Bruno Gentili i Carlo Prato. Istituti Editoriali e Poligrafici Internazional, Roma.

Blundell, Sue, (1995.), Women in Ancient Greece, Harvard University Press, Boston.

Borić, Rada, (2007.), Pojmovnik rodne terminologije prema standardnima Europske Unije, Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, Centar za ženske studije, Zagreb.

Campbell, David, (1983.), The Golden Lyre: The Themes of the Greek Lyric Poets, Duckbacks Edition, London.

Delgado, Delilah, (2019.), „An Army of Lovers : Sappho’s Influence on Second Wave Writers and Artists“, The Feminist Poetry Movement, https://sites.williams.edu/engl113-f18/delilah-delgado/ – posjećeno 9. 7. 2024.

Donne, John, (1992.), „Sappho to Philaenis“,  Mueller, str. 133– 143.

Dolittle, Hilda, (1982.), Notes on Thought and Vision: The Wise Sappho, Lights Books,San Francisco City.

Edmonds, John, (1922.), Lyra Graeca, Richard Clay and Sons, London.

Fant, Maureen, Lefkowitz, Mary, (1992.), Women’s Life in Greece and Rome: A Source Book in Translation, Johns Hopkins University Press, Baltimore.

Fantham, Elaine i dr., (1984.). Women in Classical World: Image and Text, Oxford University Press, Oxford.

Gosetti-Murrayjohn, Angela, (2006.), „Sappho as the Tenth Muse in Hellenistic  Epigram“, Arethusa, 39, str. 21–45.

Grover, Hannah, (2023.), „Sapphic Desire and Feminist Interpretations of Aphrodite“, https://www.academia.edu/40310930/Sapphic_Desire_and_Feminist_Interpretations_of_Aphrodite – posjećeno 30. 6. 2024.

Greene, Ellen, (1996.), Reading Sappho: Contemporary Approaches, University of  California Press, Berkley.

Hall, Radclyffe, (1928.), The Well of Loneliness, Jonathan Cape, London.

Hasanagić, Jasmina, (2014.), „Identiteti“, LGBT Čitanka 3: Identiteti, aktivizam, pravo, (ur.) Jasmina Čaušević, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo.

Homer, (2003.), Ilijada, Školska knjiga, Zagreb.

Lardinois, Andre i Swift, Laura, (2022.), Saphho, Wiley Library, London,

Larousse, (1974.). New Larousse Encyclopedia of Mythology, London, New York, Sydney, Toronto.

Lesky, Albin (2001.), Povijest grčke književnosti, pr. Z. Dukat, Golden marketing, Zagreb.

Mason, Hugh ,(2000.), „Lesbos. Aegean Island“, Encyclopedia of Greece and the Hellenic Tradition, Fitzroy Dearborn, London/Chicago.

Matojani, Marija, (2014.), Sapfo: Sabrane pesme i fragmenti, Bukefal, Beograd.

Milliano de Julia, (2021.), „Sappho is Worth More than a Discussion of Her Sexuality: A Historiographical Analysis“, Spectrum Issue, 7, str.1– 8.

Obradović, Marina (2017.), „Sapho- Deseta Muza“, Nova akropola: Za boljeg čovjeka i bolji svijet, https://nova-akropola.com/lijepe-umjetnosti/knjizevnost/sapfo-deseta-muza/ – posjećeno 7. 7. 2024.

Page, Denys, (1955.), Sappho and Alcaeus: An Introduction to the Study of Ancient Lesbian Poetry, Oxford University Press, Oxford.

Paton, William, (1916.), The Greek Anthology, Harvard University Press, Boston.

Pešić, Aleksandar, (2020.), Lepo i dobro u Platonovoj filozofiji, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univeziteta u Novom Sadu, Novi Sad.

Pilipović, Jelena, (2016.), Ka lepoti: Erotološko čitanje Sapfine poezije, Akademska knjiga, Novi Sad.

Rac, Koloman, (1981.), Antologija stare lirike Grčke, Logos, Split.

Rich, Adrianne, (1980.), „Compulsory Heterosexuality and Lesbian Existence“, Blood, Bread, and Poetry: Selected Prose 1979–1985, (ur.), Adrianne Rich, W. W. Norton Company, New York.

Robinson, David, (2020.), Sappho and Her Influence, George Harrap and Co, London, Callcutta, Sydney.

Saywer, Deborah i Sawyer, John, (2022.), Žene i religija: Žene u prvim stoljećima kršćanstva, pr. Lejla Efendić, TPO fondacija, Sarajevo.

Sironić, Milivoj, Salopek, Damir, (1977.), Grčka književnost: Povijest svjetske književnosti,  Mladost. Zagreb.

Snyder, Jane, (1989.), The Woman and the Lyre: Women Writers in Classical Greece and Rome, Carbondale, London.

Swinburne, Algernon, ( 2008.), Poems and Ballads, J. C. Hotten, London.

Šonje, Šimun, (2015.), Kvint Horacije Flak: Ode i epode, Edicije Božičević, Zagreb.

Višić, Marko,  (2008.), Antologija stare helenske lirike: Sapfa, himne i molitve, ITP Unireks, Podgorica.

Wharton, Henry, (1920.), Sappho, Memoir, Text, Selected Renderings and a Literal Translation, Brentano, New York.