„Nije dovoljno vidjeti nepravdu – moramo odlučiti šta ćemo učiniti kada je vidimo“, poručila je prof. dr. Zilka Spahić Šiljak na Regionalnom feminističkom forumu, održanom 2. oktobra 2026. godine u Tuzli u organizaciji Udruženja Ženska vizija.
Govoreći o vlastitom aktivističkom putu, Spahić Šiljak podsjetila je da njena borba nije počela iz teorije, nego iz neposrednih susreta sa ženama čiji su životi bili razoreni ratom, nasiljem i nepravdom. Upravo su je ta iskustva naučila da znanje ne može biti odvojeno od odgovornosti prema društvu u kojem živimo. Jedan od ključnih ciljeva njenog djelovanja bio je stvaranje društva u kojem žena ne mora birati između glasa i pripadanja, vjere i slobode, porodice i vlastitog dostojanstva. Zakonska ravnopravnost, naglasila je, nije dovoljna ako se ne osjeti u svakodnevnom životu žena.
„Nije dovoljno otvoriti vrata. Potrebno je promijeniti prostor u koji žene ulaze“, istaknula je.
Govoreći o rezultatima višedecenijskog rada, izdvojila je promjene koje su prerasle pojedinačne projekte i događaje i postale dio institucija i obrazovnih procesa: rodne akcione planove i rodne resursne centre na univerzitetima, obrazovanje za mir i globalnu etiku u školama te FER školu, koja je otvorila prostor za ozbiljan dijalog feminizma i religije.
„Uspjeh nije kada vas ljudi slušaju. Uspjeh je kada nešto nastavi živjeti i kada vi više niste u prostoriji.“
Posebno se osvrnula na otpore s kojima se suočavaju žene koje pokušavaju mijenjati društvene i institucionalne obrasce. Otpor, upozorila je, ne dolazi uvijek u obliku otvorenog protivljenja. Ponekad je mnogo snažniji kada se pojavljuje kroz naizgled umjerene poruke: „Nije sada vrijeme“, „Nismo još spremni“ ili „Nemojmo pretjerivati“.
Takav angažman ima i ličnu cijenu – od nerazumijevanja i etiketiranja do zatvorenih vrata, izolacije i isključivanja. Za žene koje istovremeno djeluju iz feminističke i religijske perspektive ta je pozicija dodatno složena: za jedne su „previše feministkinje“, a za druge „previše vjernice“.
„Naučila sam da je mnogo skuplje cijeli život šutjeti o onome za šta znate da nije pravedno.“
Spahić Šiljak upozorila je i na paradoks ženskog aktivizma: žene su često bile prve koje su povezivale ljude, liječile ratne traume, gradile mir, volontirale i organizirale zajednice, ali su ostajale na marginama kada se odlučivalo o raspodjeli političke i institucionalne moći.
„Žene su često nosile teret promjene, a drugi su nosili zasluge.“
Jedna od važnih poruka Foruma odnosila se na krhkost već izborenih prava. Ravnopravnost nije postala nepovratna, a savremeni patrijarhat ne pojavljuje se uvijek u prepoznatljivim oblicima. Može se vraćati kroz nacionalističke i religijske narative, pozivanje na „porodične vrijednosti“, ali i kroz nove tehnologije i algoritme koji reproduciraju stare stereotipe.
Zbog toga se feministički pokret danas ne bori samo za osvajanje novih prava nego i za očuvanje onoga što su prethodne generacije izborile. U vremenu jačanja militarizma, autoritarizma i antifeminističkih politika, naglasila je Spahić Šiljak, potrebna je solidarnost koja prelazi generacijske, klasne, religijske i identitetske granice.
„Feminizam koji razgovara samo sa istomišljenicama neće promijeniti društvo.“
Na kraju je mlađim generacijama aktivistkinja uputila nekoliko poruka: da ne čekaju dozvolu za djelovanje, da ne troše svu energiju pokušavajući da ih svi prihvate i da, kada dođu na pozicije odlučivanja, ne zaborave druge žene.
Istovremeno ih je pozvala da ne misle kako feministička borba počinje sa njihovom generacijom, nego da upoznaju žene koje su djelovale prije njih, njihove uspjehe, pogreške i nedovršene borbe.
„Pronađite žene koje su hodale prije vas. Saznajte šta su izborile i šta nisu uspjele završiti. I ne zaboravite jedna drugu kada dođete do pozicija moći“, zaključila je pro.dr. Zilka Spahić Šiljak.
