U vremenu kada riječi sve češće služe da prikriju, a ne da otkriju, kada umjesto razgovora svijetom odzvanjaju slogani, a umjesto tišine – buka, susret dvoje mislećih, etički ukorijenjenih ljudi postaje rijetkost nalik fenomenu.

U ovom razgovoru, vođenom rukom akademika Nerzuka Ćuraka – jednog od posljednjih bardova bosanskohercegovačke intelektualne čestitosti i mirovnog govora – pred nama se otvara portret žene koja nije odabrala najlakši put, nego onaj ispravan. Zilka Spahić Šiljak nije samo feministkinja. Ona je teologinja u najdubljem značenju riječi: ona koja traga za božanskim ne u apstrakciji, nego u licima potlačenih, u ranama svijeta, u neizgovorenom glasu žene, djeteta, onoga Drugog. Njezin život je dijalog – s vjerom, s tradicijom, sa savješću.

Ona se ne bori za budućnost jer zna da je ta borba sadašnjost. Ona ne traži odobrenje autoriteta jer njezino djelo izrasta iz autoriteta savjesti. Ćurak, čiji je misaoni registar uvijek bio ispisan tintom dijaloga, nije birao sagovornicu da bi vodio običan intervju.

Ovaj razgovor je duhovna geografija dvaju bića koja znaju da riječ može biti i molitva i revolucija, i utjeha i pobuna.

Zilka ne govori da bi se svidjela – ona govori jer mora. I u tom glasu, koji dolazi iz dubine iskustva, obrazovanja i samoprijegora, čujemo ono što mnogi ne smiju ni pomisliti: da se vjera i feminizam ne isključuju, da se pravda i islam ne sukobljavaju, i da se žensko tijelo i ženska duša ne daju više žrtvovati za račun tuđih tumačenja Boga.