Formalna zastupljenost žena ne znači nužno i njihovu stvarnu političku moć. To je jedna od ključnih poruka regionalnog panela „Ženska vizija budućnosti“, koji je Helsinški parlament građana Banja Luka organizirao 25. septembra 2026. godine u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u Banjoj Luci. Na panelu su učestvovale Adriana Zaharijević iz Srbije, Arijana Lekić-Fridrih iz Hrvatske, Paula Petričević iz Crne Gore i Zilka Spahić Šiljak iz Bosne i Hercegovine.

U duhu feminističkog slogana „Lično je političko“, učesnice su razgovarale o izborima, političkoj participaciji žena, evropskim integracijama, otporu konzervativnim i antirodnim snagama te mogućnostima oblikovanja drugačije političke budućnosti.

Jedno od centralnih pitanja bilo je šta zapravo znači imati žene u politici. Broj žena na kandidatskim listama može stvarati privid napretka, dok raspodjela stvarne političke moći pokazuje drugačiju sliku. Na Općim izborima 2026. godine među 7.006 kandidata i kandidatkinja bilo je 2.958 žena, odnosno 42,2 posto. Međutim, žene su predvodile samo 84 od 542 kandidatske liste – 15,5 posto, u odnosu na približno 22 posto 2022. godine.

Kako je istaknula Zilka Spahić Šiljak, politička moć ne mjeri se samo brojem žena na listama. Ona se vidi u tome ko je prvi na listi, ko raspolaže partijskim resursima, ko dobija medijski prostor, ko pregovara o koalicijama i ko nakon izbora ulazi u izvršnu vlast.

„Imamo paradoks: žene su dovoljno dobre da ispune kvotu, ali još uvijek nisu dovoljno često pozicionirane da raspolažu moći.“

Zbog toga se pitanje političke participacije žena ne može svesti na često ponavljanu tvrdnju da „žene ne glasaju za žene“. Mnogo prije nego što biračice i birači dobiju glasački listić, unutar političkih stranaka već je odlučeno ko će biti prvi, drugi ili deseti na listi, ko će dobiti resurse za kampanju i ko će biti politički vidljiv. Rodna ravnopravnost je stoga i pitanje demokratizacije političkih stranaka i preraspodjele moći unutar njih.

Poseban izazov u Bosni i Hercegovini predstavlja činjenica da ustavna, nacionalna i geopolitička pitanja kontinuirano dominiraju političkim prostorom. U takvom okruženju pitanja koja neposredno određuju svakodnevni život – rodno zasnovano nasilje, radnička i socijalna prava, zdravlje, vrtići, porodiljska prava i ekonomija brige – lako nestaju iza takozvanih „velikih“ političkih tema.

Otuda i pitanje koje je otvoreno na panelu: ko govori o životu ljudi, a ko samo o opstanku nacije?

Razgovaralo se i o tome šta evropska perspektiva može donijeti ženama u zemljama regije. Iskustvo Hrvatske pokazuje da evropske integracije mogu biti važan normativni i institucionalni okvir za unapređenje zakonodavstva, politika jednakog postupanja i mehanizama rodne ravnopravnosti. Međutim, formalno usklađivanje sa standardima ne znači automatski i promjenu svakodnevnog života žena.

EU može pomoći da se promijene zakoni, ali ne može dekretom promijeniti patrijarhalnu kulturu. To je važna lekcija i za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru. Proces evropskih integracija može otvoriti prostor za snažnije institucije, zaštitu od diskriminacije i rodno zasnovanog nasilja, rodno odgovorno budžetiranje i veće uključivanje žena u procese odlučivanja. Međutim, bez političke volje, aktivnog civilnog društva i žena koje zahtijevaju stvarnu preraspodjelu moći, moguće je imati dobre zakone i strategije, a da život žena ostane gotovo isti.

Zbog toga EU perspektivu treba razumjeti kao polugu, a ne kao čarobni štapić.

„Evropa može otvoriti vrata, ali kroz njih moramo proći same,“ istaknula je prof.dr. Zilka Spahić Šiljak.