Povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena, TPO Fondacija je 07.03. organizovala panel „Borba za ženska prava između generacija“ uz podršku Švicarske ambasade. Dio publike bile su i učenice Prve Bošnjačke gimnazije, a jedna od njih je pripremila i refleksiju na održani panel. Tekst Hane Aldžić možete pročitati ovdje.
REFLEKSIJA NA PANEL
“Borba za ženska prava između generacija“
(Hana Aldžić (Prva Bošnjačka gimnazija)
Nakon Panela koji su 07.03.3033. godine u Kamernom teatru 55 organizirali TPO Fondacija iz Sarajeva i Univerzitetski gender resursni centar Univerziteta u Sarajevu, a uz podršku Švicarske ambasade, razmišljala sam o tome šta znači biti žena i dokle su žene stigle u svojoj borni za ravnopravnost.
Biti žena nije lahko – nije bilo ni prije tri stoljeća – niti će biti za tri godine. Ne volim klišej izjave i kada to kažem ne pokušavam nas predstaviti univerzalnim žrtvama kroz cijelu svjetsku historiju. Mi smo borkinje, ratnice, heroine, doktorice, programerke, inženjerke, učiteljice, majke, advokatice i mnoštvo drugih zanimanja i titula prije svega.
Naravno, nije lahko ni biti muškarac, a generalno ni čovjek, međutim, osmi je mart i jedini dan kad je dozvoljeno da se sjećamo borbe naših prethodnica koju mi moramo nastaviti.
Poput skrivenog bisera, održan je jedan panel, zavučen i skriven unutar zgrade koja se ipak nalazi u jednoj od glavnih i najprometnijih ulica Sarajeva.
Nejednake plate i nejednake prilike, nedovoljno dugo trudničko odsustvo koje je nekad i neplaćeno su neke od tema koje svakodnevno čujemo, ali ne shvatamo koliko su bitne. Posebno govorim u ime svoje dobne skupine, ali mi, srednjoškolke se još nismo susrele sa sličnim problemima. Aktivirati se treba odmah da ne dozvolimo vremenu i drugim “bitnijim” vijestima da ih zamijene. Sretna sam što vidim da ipak ima djevojaka, ali i djevojčica koje se bude ili koje su budne već duže vrijeme i koje gledaju na prošlost kao motivaciju za budućnost i koje su svjesne svega što su naše prethodnice uložile za sebe i za nas.
Naumpala mi je činjenica da će me možda za deset godina, kada završim svoje obrazovanje i budem imala dvije ili više akademskih titula, moja nane ili komšinica ili tetka ipak prije upitati imam li koga, jesam li se udala ili šta čekam. Njima je već kasno da se mijenjaju, a nama rano da se prepustimo sudbini… Slične razmirice se ostave po strani jer iako su u pitanju dva različita gledišta, dva različita sistema, dva različita društvena uređenja, ipak je jedna borba i jedan cilj. Suosjećala sam se sa svakom riječi koje su panelistice rekle, iako je većina njih odrasla u tom drugom društvenom sistemu, jer znam da je ovo što smo stvorile zajedničko i važno nama i njima.
Iako se mnogo toga promijenilo i dalje su jedna te ista pitanja aktuelna jer borba i promjena započeta prije petsto godina se nastavlja i danas – jedino šta se mijenja jesmo mi, dio koji igra najvažniju ulogu.
