Mir nije nešto što jednom postignemo i onda jednostavno imamo. On se gradi svaki dan  u načinu na koji govorimo, slušamo, pamtimo, osporavamo nepravdu i stvaramo prostor za druge. Ova poruka obilježila je online promociju zbornika Gender and Peace in the Balkans: Sites of Challenges and Hopes, održanu 23. septembra 2026. godine, u sedmici obilježavanja Međunarodnog dana mira na kojoj su sudjelovali prof. dr. Biljana Kašić, prof. dr. Larisa Kasumagić-Kafedžić, prof.dr. Zilka Spahić Šiljak, dr. Randall Shank-Puljek i Edita Miftari.

Zbornik je nastao kao rezultat Mirovne konferencije „Gender and Peace in the Balkans“, održane u februaru 2025. godine u okviru UNIGEM projekta. Konferencija je okupila znanstvenice i znanstvenike, aktivistkinje i aktiviste iz regije i šire kako bi iz različitih disciplina i iskustava promišljali mir iz rodne perspektive. Publikacija pokazuje da se mir ne gradi samo za pregovaračkim stolovima i u političkim institucijama, nego i u obrazovanju, zajednicama, porodicama, religijskim prostorima, kulturi sjećanja i svakodnevnim odnosima.

Urednice zbornika prof. dr. Biljana Kašić i prof. dr. Zilka Spahić Šiljak okupile su tekstove koji propituju militarizam, nacionalizam, ratno nasljeđe, rodne režime, religiju, jezik, sjećanje, obrazovanje i različite oblike feminističkog mirotvorstva. Promocija je stoga bila prilika ne samo za predstavljanje publikacije nego i za razgovor o pitanju: kakav mir danas trebamo i ko ima moć da ga definira?

Govoreći o najvećim izazovima za mir na Balkanu, prof. dr. Larisa Kasumagić-Kafedžić upozorila je na militantni patrijarhat, normalizaciju logike rata i nasilne narative koji prodiru i u obrazovne i vrijednosne sisteme. Posebno je ukazala na militarizaciju znanja i sve snažnije veze između vojnih industrija, tehnologije i univerziteta. Nasuprot tome, „mjesta nade“ pronalazi u pričama i praksama aktivizma predstavljenim u knjizi, koje pokazuju da mir nije romantizirani ideal nego kontinuirani proces koji zahtijeva etičko djelovanje, odgovornost i rad u zajednici. Jezik je pritom jedno od ključnih mjesta borbe za mir. Jezik može proizvoditi podjele, neprijatelje i opravdanja za nasilje, ali može biti i prostor otpora i izgradnje drugačijih odnosa.

Dr. Randall Shank-Puljek naglasio je da rodna perspektiva omogućava da vidimo ono što tradicionalne analize rata i mira često ostavljaju nevidljivim. Doprinos žena izgradnji mira nerijetko nestaje iz dominantnih historijskih narativa, javnog sjećanja i memorijalizacije. Istovremeno, militarizam oblikuje mnogo više od same vojske – on utječe na institucije, kulturu, jezik i način na koji razumijevamo sigurnost i moć. Upozorio je i na snagu savremenih antirodnih kampanja koje djeluju kroz dobro povezane transnacionalne mreže. Upravo zato analiza jezika i diskursa, snažno prisutna u zborniku, pomaže prepoznati mjesta na kojima se moć proizvodi i normalizira.

Govoreći o feminističkom razumijevanju sigurnosti, Edita Miftari iz UN Women podsjetila je da je prvo pitanje: čiju sigurnost štitimo i od čega? Sigurnost se danas prečesto mjeri kontrolom granica, vojnom snagom i količinom naoružanja, iako vojna sposobnost nije isto što i mir. Feministička perspektiva vraća u središte koncept ljudske sigurnosti i pita koliko društva prije nastanka krize ulažu u prevenciju nasilja, obrazovanje, socijalnu koheziju i ravnopravnost. Država može biti vojno snažna, a da se veliki broj njenih građanki i građana i dalje osjeća nesigurno. Zato feminističko promišljanje mira ne treba ostati samo u akademskim raspravama, nego se mora ogledati u konkretnim politikama, budžetima i programima.

Posebna pažnja posvećena je nasljeđu rata i pitanju može li postojati održiv mir bez ozbiljnog suočavanja s prošlošću. Kasumagić-Kafedžić naglasila je transformativnu ulogu obrazovanja, posebno u društvima u kojima ratne traume nisu prerađene, a dominantni etnonacionalni narativi potiskuju pozitivne primjere izgradnje mira ili negiraju utvrđene činjenice o ratu. Razgovaralo se i o ambivalentnoj ulozi religije na Balkanu. Religijske institucije mogu reproducirati patrijarhalne i nacionalne hijerarhije, ali vjera i duhovnost mogu biti snažni resursi za mirovni angažman. Primjeri interreligijskog feminističkog rada predstavljeni u zborniku pokazuju potrebu za prevazilaženjem jednostavne podjele na „sekularno“ i „religijsko“ i otvaranjem prostora za različite saveze u izgradnji mira.

Osvrćući se na više od 25 godina Agende Žene, mir i sigurnost i Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1325, Edita Miftari istakla je njen značajan doprinos legitimiranju pitanja političkog učešća žena, rodnih posljedica sukoba i seksualnog nasilja. Ipak, ostaje veliki jaz između formalnog prisustva žena i njihovog stvarnog utjecaja na donošenje odluka. Agenda Žene, mir i sigurnost, naglašeno je, ne smije ostati samo normativni okvir – ona mora polaziti od stvarnih potreba i iskustava žena.

Učesnici i učesnice upozorili su i na gubitak infrastrukture mira koja je na Balkanu građena posljednjih trideset godina. Male ženske i mirovne organizacije posjeduju znanje, povjerenje, veze i društveni kapital koji se ne mogu jednostavno nadomjestiti novim kratkoročnim projektima. Upravo su te organizacije često održavale dijalog onda kada su institucionalni i politički kanali bili zatvoreni. Promocija je završena pozivom na obnovu dijaloga između civilnog društva, akademske zajednice, političkih i religijskih institucija, posebno o temama o kojima je najteže razgovarati.

Zbornik Gender and Peace in the Balkans: Sites of Challenges and Hopes podsjeća da nema održivog mira bez rodne pravde, niti rodne pravde bez promjene odnosa moći. Mir nije samo odsustvo oružanog sukoba. Mir znači prisustvo pravde, dostojanstva i jednakosti. Zato ova publikacija nije zamišljena samo kao akademski doprinos, nego i kao poziv da nastavimo postavljati neugodna pitanja, povezivati znanje i aktivizam i čuvati prostore u kojima je drugačiji mir moguće zamišljati i graditi.

Zbornik je dostupan na web stranici TPO Fondacije.